Bogoslav Šulek i Vienac

Nedugo nakon što je 30. studenoga 1895. u Zagrebu preminuo Bogoslav Šulek, u Viencu je objavljena vijest o njegovoj smrti. Tom je prilikom Šulek – iako u kratkim crtama – dostojno predstavljen kao „hrvatski polihistor“: „Njegova djela u raznim strukama tvore čitavu biblioteku. A što je on pisao bijaše korisno i upravo naprama potrebi naroda. Sada je grmio u političkim člancima, braneći hrvatsku samostalnost, sad je sastavljao knjige za školu, onda opet pisao naravoslovna djela, jezikoslovne rasprave, tumačio hrvatski ustav, sabirao dokaze o hrvatskom državnom pravu, sastavljao rječnike, razvijao povijest, pisao poučne članke za ‘Vijenac’ itd.“ (XXVII/49: 782; broj nosi nadnevak 7. prosinca).

Bogoslav Šulek (portret objavljen u Viencu 1884),
u nekoliko je nastavaka 1883. pisao o električnoj rasvjeti

Potaknuti tom kratkom bilješkom osvrnut ćemo se na Šulekove napise u ovome časopisu. Izazov je to veći što se ti Šulekovi tekstovi (i uopće suradnja u Viencu) uglavnom ne navode u njegovim (bio)bibliografijama. Utoliko se ovo izlaganje može shvatiti i kao skromna dopuna Šulekovoj bibliografiji.

Bogoslav Šulek autor je sedam ovećih priloga u Viencu, ali o Šuleku i njegovim djelima bilo je riječi i u drugim tekstovima (uglavnom redakcijskim objavama). Ponajprije ćemo se osvrnuti na Šulekove priloge. Šulekova se suradnja s časopisom Vienac proteže od III. (1871) do XXIII. (1891) godišta. Njegovi bi se tekstovi ugrubo mogli podijeliti u dvije skupine. U prvoj su oni koji se tiču popularizacije pojedinih znanstvenih dostignuća i/ili spoznaja (većim dijelom prirodnih i tehničkih). Ovamo bismo (uvjetno) pribrojili i prilog iz područja biljarstva. U drugoj su skupini dva prigodna teksta, zapravo portreti uglednih hrvatskih iliraca – Stanka Vraza i Ljudevita Gaja.

Članak kojim se Šulek prvi put predstavlja čitateljstvu ovoga časopisa ponajbolje reprezentira tekstove prve skupine – one u kojima se prikazuju (i veličaju) dosezi znanosti i tehnike 19. stoljeća. Riječ je o tekstu Željeznica pod planinom Mont-Cenisem (III/37). U dvama nastavcima autor iscrpno – i oduševljeno! – piše o samoj zamisli, projektu, a potom potanko opisuje gradnju željeznice koja, prolazeći alpskim masivom, spaja Francusku i Italiju, štoviše piše to uoči same svečanosti njezina otvaranja: „Sutra će se, ako Bog dâ, svečano odgaliti ponajslavnije djelo čovječjih ruku, ponajveće čudo našega vieka, s kojim se donekle uzporediti može samo preklanjsko otvorenje priekopa suezkoga, koji sklapa Sredozemno more s Crvenim – sutra će se započeti vožnja na željeznici pod Mont-Cenisem, a to je dogadjaj neizmjerno znamenit po obrazovanost čovječanstva, jer mu neima para i premca u njezinoj poviesti“ (III/37: 593). Željeznica je naime dijelom prolazila ispod planinskoga masiva, što je nesumnjivo moralo izazivati čuđenje i nevjericu kod onodobnih čitatelja. Stoga Šulek živo pripovijeda o svim etapama velikog pothvata – od same zamisli, utvrđivanja poteza kojim će prolaziti tunel, premjeravanja terena, bušenja Alpi te, konačno, izrade cijevi tunela. Uza sve to piše i o vrstama stijena od kojih su sazdane Alpe i naročito podrobno o neobičnom stroju koji je konstruiran upravo za potrebe zahtjevna posla – bušila uzduhom gonjena, po svoj prilici svojevrsnoj preteči pneumatske bušilice. No prije svega ispisuje Šulek pohvalu novovjekoj znanosti zahvaljujući kojoj ljudi u 19. stoljeću žive neizmjerno bolje: „Upravo to je osobit i znamenit biljeg našega vieka, ili pravo govoreć znanosti novovječne, što neide za iztraživanjem nepoznatih, samo predumnievanih sila prirode, što ne tumači njezina divna djela čudesom, to jest nepoznatom ili prekonaravnom silom, već nastoji dokazati, da sve, što je bilo i što biva, plod je običnih nam već poznatih sila prirode, samo što jih do sada nismo proučili kako valja, i to zato, jer smo ključ od prirodnih tajnâ drugdje tražili, a ono, što bijaše pred očima, zanemarivali“ (III/37: 614). Stoga će Šulek, opisujući (u novom broju Vienca) svečanost otvaranja tunela, koja je održana 17. rujna 1871. godine, istaknuti i ovo: „Kod svih ovih gostbâ napijale su se zdravice, ne samo početnikom i tvorcem montceniškog podrova [tunela, nap. L. B.], nego i znanosti i njezinomu vječnom napredku“ (III/37: 615).

Munjevni posvjet

Objašnjavanjem se vječnih prirodnih zakona Bogoslav Šulek bavi i u članku Glogova zima (VI/22), a Šulekov tekst naslovljen Šupljikavost (V/44) zapravo je odlomak iz njegove knjige Popularna fizika. Desetak godina kasnije piše Šulek još jedan poveći prilog za Vienac i naslovljava ga Munjevni posvjet (što će reći: električna rasvjeta) (XV/1). U čak trima nastavcima tumači on čitateljima Vienca što je elektricitet, a što munjevna (električna) struja te kako dolazi do izuma električne žarulje. Članak je popraćen i zanimljivim crtežima, sve u svrhu pojašnjavanja načina na koji funkcioniraju onodobne električne svjetiljke. Ne propušta pritom Šulek istaknuti neupitnu prednost električne rasvjete u odnosu na plinsku te naslućuje njezinu svijetlu budućnost: „Za običnu porabu munjevine trebat će još samo, da se tko domisli, kako bi se mogla munjevina nakupiti, onako odprilike, kako se plin u onih golemih kotlovih skuplja i onda malo po malo troši“ (XV/5: 83).

Prva nedoumica s kojom se vjerojatno suočavamo nakon ovlašna prikaza četiriju Šulekovih članaka jest koliko se oni uopće uklapaju u naša današnja znanja o Bogoslavu Šuleku. Ili, drugim riječima, mogli bismo se zapitati otkrivaju li ti tekstovi i Šuleka jezikoslovca!? I, naravno, mogu li oni biti zanimljivo štivo i filolozima?

Odgovor je na sva ta pitanja – nastojat ćemo dodatno potkrijepiti – pozitivan! Upravo u tim svojim člancima ponajbolje se predstavlja Šulek leksikograf. Uz bok njegovim nastojanjima da čitateljstvu protumači određene prirodne fenomene ili predstavi najnovija tehnička dostignuća ide težnja da se iznađu primjereni hrvatski nazivi za osnovne pojmove dotičnih struka te da se i na taj način pridonese razvitku hrvatske znanosti. Uz nove će nazive u zagradama navoditi sinonimne (najčešće njemačke riječi, internacionalizme, ali ponekad i konkurentne hrvatske zamjene). Evo nekih primjera: usov (lavina), tarnica (vagon), podrov (tunel), poznaja (Signal), kremen bielutka (Quarz), bušič (probijač), sisaljka i smrk (pumpa), vodom gonjen tiesak uzduha (hydraulische Luftpresse), zalistak (ventil), tren (sekunda), mrazište (Nulla), uzduh (Atmosphäre), toplota (temperatura), pokus (experiment), vremenari (metereologi), zemaljski stožer (Pol), vodiči ili provodiči (Leiter), elektricitet naški munjevina, krajnik (pol), munjevna struja (elektrischer Strom), časak (sekunda); munjivo (elektrisches Fluidum), munjevne svjetiljke (elektrische Lampen), smotaljka (Spirale), žarulja (Glühlichtlampen, a mogla bi se zvati i žižak), kisik (oxygen), plinara (Gas­fabrik), opeka (cigla), glumište (teatar) itd. Znamo li nadalje da je Bogoslav Šulek 1874. i 1875. objavio (u dvjema knjigama/“polama“) Hrvatsko-njemačko-talijanski rječnik znanstvenoga nazivlja – a te je priloge u Viencu objavljivao od 1871. pa do 1883. godine – upotpunjuje se slika o leksikografu koji je savjesno i temeljito pristupao zahtjevnu poslu uspostave hrvatske terminologije, i to – sasvim u skladu s razvojem znanosti 19. stoljeća – iz različitih znanstvenih područja.

Što govore imena trava

Nazivlja se – na jedan drugi način – tiče još jedan Šulekov tekst iz Vienca: Pogled iz biljarstva u praviek Slavenâ, a napose Hrvatâ (VIII/50). Riječ je o tekstu predavanja održana „u svečanoj sjednici jugosl. Akademije“. Autor ovdje poseže za nazivljem iz drugih pobuda: skupljajući naime hrvatska imena trava, opazio je, kako veli, „da ih ima za čudo mnogo jednakih kod svih Slavena“, a to onda može poslužiti kao jak dokaz „da su sadanji slavenski puci bili nekoč [!] jedan jedini narod istoga jezika, te su se poslije stoprv razišli, pa onda prvotni zajednički jezik svaki svojim načinom razvijali, i tako su malo po malo postali od njega sadašnji slavenski jezici“ (VIII/50: 823 i 824). O imenima biljaka bit će riječi i u idućem, IX. godištu Vienca u napisu naslovljenom Imena bilja nepoznata. Taj se put Šulek obraća čitateljstvu: „molim uljudno svakog rodoljuba, da izvoli razgledati ovaj imenik, i kad naidje na koje njemu poznato ime, da mi izvoli dojaviti, kako se dotična trava u drugom kojem jeziku zove, ili pako poslati mi samu travu s proljeća ili barem u obće doglasiti, da se ovdje ondje kakva biljka tako zove“ (IX/8: 131). Slijedi pozamašan popis.

Ukratko predstavivši Šulekove tekstove naravoslovne i tehničke tematike – a u kojima, vidjeli smo, puno skrbi posvećuje i pitanjima jezika, napose stručnome nazivlju – preostaje nam da se u drugoj prigodi osvrnemo na još dva njegova priloga o skicama portreta dvojice iliraca – Stanka Vraza i Ljudevita Gaja. Osvrtom na te portrete iz pera Bogoslava Šuleka mogla bi se načeti i jedna nova tema, mogao bi se skicirati portret samoga Šuleka. Dobra materijala za to ima i na stranicama Vienca! Uz Šulekove tekstove – na temelju kojih bi se, zacijelo, moglo zaključivati i o temperamentu, i o interesima, i o stavovima nesvakidašnjega pisca – o njegovoj prisutnosti u hrvatskome javnom životu u drugoj polovici 19. stoljeća, pa i o njegovoj recepciji svjedoče i napisi drugih autora.

Ponajprije tu su objave izdanja njegovih knjiga ili odjeci koje su one pobudile u tisku. Godine 1883. o četrdesetoj obljetnici Šulekova književničkog rada u Hrvatskoj u Viencu je u dvama nastavcima objavljen sveobuhvatan portret Bogoslava Šuleka (XVI/17) skromno potpisan inicijalom T. (iz nekrologa doznajemo autora – bio je to Josip Torbar!), a i nakon obavijesti o smrti 1895. spominje se Šulekovo ime. Poticajnim za daljnje bavljenje Bogoslavom Šulekom smatramo i Torbarovo promišljanje o njemu kao „prvom stilistu hrvatskoga jezika“, ali i autoru (rodom Slovaku!) koji nas je „učio hrvatski misliti, tek onda i pisati“ (XVI/18: 286). Šuleku se naime, nesumnjivo s razlogom, pripisuju velike zasluge za razvoj jezične nadgradnje, upravo za jezik hrvatske znanosti jer, kako ističe Torbar: „Jedva si bjesmo dotjerali jezik dotle, da smo ga mogli u privatnom i javnom životu rabiti, a sad na njem pišemo znanost, kojoj ne zadovoljava sama formalna pravilnost jezika, već joj treba obilje znanstvenih pojmova“ (XVI/17: 17). No Šulek je isto tako zaslužan i za popularizaciju znanosti, pa je i surađujući u Viencu ne samo poučavao nego i širio izražajne mogućnosti (i funkcionalnost) hrvatskoga jezika.